Biti definiran kao nešto 'drugo' uvijek je ostavljalo alternativnu glazbu s bitnom krizom identiteta. Alternativa čemu, točno?
Pa pravovjerju. Na status quo. Da se igramo na sigurno. Da se baviš glazbenim poslom, a ne glazbom. Čovjeku. Za represivnu politiku. Rasizmu, seksizmu, klasicizmu itd. Glazba je uvijek privlačila slobodoumlje i radikale, a underground glazba bila je mjesto gdje se borio najradikalniji od radikala.
Odgovara li to na vaše pitanje? Pa, ne, ne baš. Recimo samo da, ako alternativna glazba mora biti alternativa nečemu, siguran odgovor je sljedeći: na sve što vaši roditelji vole.
Dovoljno prikladno, točno kao rock'n'roll postajao dominantni glazbeni način zapadnog svijeta. Čim je rock postao kralj, brzo se razvio podzemni čin koji je davao 'alternativni' glas.
Ako tražite nulu, pa ... recimo 1965. To je bilo godine kada se Velvet Underground prvi put okupio u jednom njujorškom potkrovlju, kada je MC5 prvi put pojačao svoja pojačala u garaži u Detroitu, i to čudno Kalifornijski klinac počeo se zvati kapetan Beefheart.
Ako želite otići dalje u podzemlje (Napomena: ovo je strast svakog ljubitelja alt-glazbe koji se bavi samim sobom), 1965. je također bilo kada je jedan teksaški tinejdžer po imenu Roky Erikson počeo pionirski psihodelični rock s ekipom koja se zove 13. kat Dizala. Bila je to godina kada je par njujorških pjesnika osnovao primitivnu, satiričnu rock grupu pod imenom The Fugs. Bila je to godina kada je The Monks, bend američkih geografskih oznaka koji živi u Njemačkoj, objavio amelodičan, visoko ritmičan album koji mami publiku Vrijeme crnog redovnika , vjerojatno prvi ikad underground rock album.
Postojeća kao 'druga', alternativna glazba trebala bi, u teoriji, jednostavno zvučati drugačije od bilo kakvih popularnih glazbenih modela današnjice. Znači, ako ne znate točno što je to, barem znate što je to ne .
Ipak, od sredine 80-ih do sredine 90-ih, pojam o onome što je sigurno 'alternativno' doživio je radikalnu promjenu. Nigdje više nego u Americi. Nakon što je punk-rock označio trenutni zastoj na glavnom američkom radaru, osamdesete su se ustalile na stalnoj prehrani velikih pop-zvijezda i metalnih paunova za kosu, uz nespornu rastuću kulturnu snagu nacije.
To je ostavilo veliki ponor između mainstream -a i undergrounda. Punk je mutirao u hardcore, oblik glazbe posvećen isključivo aktivnostima na lokalnoj razini. Hardkor ili ne, postojale su čitave mreže bendova koji su radili stvari neovisno, potpuno izvan komercijalne mreže. Većim dijelom osamdesetih postojala je sretna podjela - i međusobna nezainteresiranost - između ova dva svijeta. Dok su mase imale svoju Madonnu i Michaela, čudaci su imali Butthole Surfers i Black Flag. Stvari su imale smisla.
No, neizbježno je došlo do promjena. Prvi REM, stari 'kolege s fakulteta', probio je mainstream. Bivša avangardna bučna oprema Sonic Youth potpisala je glavnu etiketu. I onda, Nirvana niotkuda postao najveći bend na svijetu. Grunge je bio dozvola za tiskanje novca, šaljući A & R-ove velikih izdavača u ludnicu. Opljačkali su nekoć izolirane glazbene scene bilo kojeg jedva sposobnog benda. U tome nisu uspjeli, osmislili su vlastite. Cijela je stvar postala vježba u profiterstvu koju je stoljećima satirao The Simpsons 'Festival Hullabalooza.
Ovaj mainstream crossover (ili, da se izrazim tadašnjim jezikom, 'rasprodavanje') doveo je do krize identiteta Alternativne glazbe: ako je ono što je nekad bilo alternativa sada status quo, što je uopće značilo 'alternativa'? Ako je Nirvana jednom mogla definirati alt glazbu, gdje je to ostalo nakon kasnijih korporativnih imitacija? Ostavio je alternativni svijet u zbunjenom stanju.
Žanrovi nam pokušavaju reći što je to glazba, ali često to ne čine.
Većina žanrova koji imaju jake, definirane parametre oni su koji su poslani u određeno vrijeme. Kad netko govori o shoegaze-u, krautrocku, grungeu, riot-grrrl-u ili post-rocku, ne govore samo o određenom stilu i zvuku, već o mjestu u vremenu, u prošlosti, možemo gledati sa sigurnošću unatrag .
Da budem iskren, pojam žanra, kao ravnog oblika specifičnog zvuka i pratećeg identiteta, umire. Iako ne poričemo porast emo kulta, u posljednje vrijeme došlo je do značajnog porasta odjeće koju je nemoguće kvantificirati. Što se čini, na primjer, od Animal Collective, ili Gang Gang Dance, ili Yeasayer; bendovi zbog čijeg besprekornog spajanja mnogih različitih žanrova ne zvuče ništa?
Pa da i ne. Ležerno rečeno, da, indie i alternativa u biti može značiti isto. Ali ako se želimo spustiti na semantiku toga. To je sasvim druga priča.
Naravno da ne. Gledajte na to ovako: 1990. godine nagrade Grammy počele su dijeliti trofeje za najbolji alternativni album. U godinama nakon toga, pobjednici su uključivali tako zapažene indie figure kao što su Sinead O'Connor, U2, Coldplay i Gnarls Barkley. Dakle, koliko god se trudili definirati 'alternativnu glazbu', ljudi - osobito glasači Grammyja - učinit će da znači sve što žele.